Obavještavamo Vas, da je nakon duge i teške bolesti u osamdeset i trećoj godini preminuo gospodin Ivan Kopjar, naš dugogodišnji ravnatelj,
počasni član Hrvatskog Crvenog križa i prvi predsjednik Hrvatskog Crvenog križa.
Sahrana pokojnog gospodina Ivana Kopjara biti će u utorak 30.01.2018. godine u 13:00 sati na gradskom groblju Valpovo.
Ima neka moć u dobrim ljudima. Oni su jaki i nakon što odu. Događa se da i dalje žive , po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca
Ivice, hvala Vam…
Što ste bili najhrabriji onda kada su trebali hrabri. Jer ste bili najosjećajniji kada je trebalo biti osjećajan. Zato što ste bili humani kada je trebalo biti čovjek.
Zamislite Vi, kolika je to hrabrost kada, u sred bojišnice, pa čak i na mjestima zarobljenja, pokušavate spojiti izgubljene članove obitelji, pokušavate prenijeti njihove riječi drugima, ma kolika to želja mora biti i žar u čovjeku da riskira svoj život da bi pomogao.
Gospodin Kopjar, u suradnji sa svojim kolegama Crvenog križa, te u suradnji s Međunarodnom federacijom Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, i ostalim međunarodnim organizacijama, organizirao je 143 susreta obitelji, točnije 22 539 članova razdvojenih obitelji imali su priliku ponovno se susreti sa svojim najmilijima zahvaljujući hrabrosti i humanosti gospodina Kopjara. Obilazeći okupirana područja, u pregovorima s sukobljenom stranom osobitu pažnju posvećivao je potrazi za onima čija sudbina nije bila poznata – nestalim i zarobljenim osobama, onima koji su bili samo broj, zatočenima u brojim logorima. Svako ime je zapisao, a taj list papira, bila je životna karta za one koji su bili zarobljeni.
Ni nakon ratnih zbivanja nije se smirilo stanje, a ni želja za pomaganjem gospodina Kopjara nije minula , pa se tako zalagao sa prihvat i smještaj 5000 prognanika i izbjeglica, te za prihvat i distribuciju humanitarne pomoći. Ono najteže je tek slijedilo… ekshumacija masovnih grobnica, traženje nestalih osoba, ustupanje posmrtnih ostataka… koliko je očaja, tuge, straha vidio u njihovim očima. Koliko je vapaja za pomoć čuo….Ali je imao srce koje ga je vodilo da i dalje pomaže.
Za nepoznate ljude je riskirao život. Tuđi život je stavio ispred svojeg. Koliki bi od nas to napravili…Trebamo se zamisliti nada sobom I pokušati, kada smo već imali priliku upoznati takvog čovjeka, biti poput njega. Biti humani. Biti ljudi. Ljudi koji ne pokazuju lažnu veličinu, ljudi koji su onakvi kakvi jesu. Kod njih je sve posve jednostavno, oni će te saslušati jer imaju sluha za tvoje probleme, brige, sumnje i strahove. Oni će te saslušati bez da razmišljaju o sebi i što ti imaju reći. Biti u njihovoj blizini je dragocjenost Takve ljude ovaj svijet treba više od bilo čega drugoga
Neki od nas imali su priliku takvog čovjeka imati za oca. Sigurno je divno znati da Vam je otac bio toliki čovjek I da mu se toliko ljudi divi. Ali sigurno je bilo dana kada je stavljao druge i ispred svoje obitelji. Ali zato Vas je naučio što znači živjeti Crveni križ, što znači biti onaj koji pomaže, jer ipak, nikada ne znamo što nosi sutra, i mislim da bismo svi voljeli pored sebe u takvim situacijama imati nekoga poput gospodina Kopjara.
Gospodine Kopjar, hvala Vam od srca. Iz onog najdubljeg kutka srca Vam neizmjerno hvala.
Do ponovnog susreta… Zbogom.